~ Portal za razvoj demokratske i pravne svijesti u BiH ~

~ Korupcija je rak za demokratiju ~

Log In

Historijski razvitak kaznenog procesnog prava

U historijskom se razvitku kaznenog procesnog prava mogu uočiti tri temeljna tipa kaznenog postupka. To znači kako se svaki konkretni kazneni postupak, neovisno o vremenu i zemlji nastanka ili primjene, može svrstati u jedan od ovih tipova postupanja.

Stoga nije čudno što se elementi svakog od ovih tipova postupanja nalaze i danas u suvremenim kaznenim postupcima, pa tako i u našem. Iz ovog razloga, dakle zbog povezanosti povijesnih rješenja sa suvremnim načinima postupanja, potrebno se na svakom od ovih tipova postupanja nešto duže zadržati. Prema redoslijedu nastanka spomenuti ćemo akuzatorni, inkvizitorni i mješoviti tip kaznenog postupka.

Akuzatorni tip kaznenog postupka

Temeljna značajka akuzatornog tipa kaznenog postupka jeste to što u ovom postupku postoji spor dvije ravnopravne stranke koji se rješava pred sudom. Kako bi postojao spor moraju postojati i dvije suprostavljene stranke - to su tužitelj ioptuženik. Postupak se može pokrenuti samo po zahtjevu tužitelja, što znači da bez tužitelja (lat. accusator) nema kaznenog postupanja. Zbog ovisnosti postupka o zahtjevu tužitelja čitav se postupak naziva akuzatornim. Tko se u ovom tipu kaznenog postupka može pojaviti u svojstvu ovlaštenog tužitelja? U različitim se vremenskim razdobljima na ovo pitanje različito odgovara, pa se u svojstvu ovlaštenog tužitelja mogu pojaviti različite osobe. U prvoj fazi razvitka akuzatornog načina postupanja ovlaštenim se tužiteljem smatra isključivo oštećenik, dakle osoba koja je kaznenim djelom povrijeñena ili joj je nastala kakva šteta. Ukoliko oštećenik ne može preuzeti ulogu tužitelja (primjerice u slučaju ubojstva) tada je to ovlašten učiniti njegov najbliži srodnik. Kod ovakvog načina određivanja ovlaštenog tužitelja govorimo o sustavu privatne tužbe kod kojega, dakle, pokretanje kaznenog postupka ovisi isključivo o volji oštećenika.

Sustav privatne tužbe ne osigurava pokretanje kaznenog postupka uvijek kada je kazneno djelo počinjeno. Moguće je primjerice da se oštećenik sporazumi s počiniteljem ili da ga počinitelj prisili na odustanak od tužbe. Zbog toga nedostatka koji omogućava da počinitelj ostane nekažnjen, u razvijenijim se društvima prihvaća sustav popularne tužbe kojim se određuje tko je ovlašteni tužitelj. Po tom sustavu u svojstvu se tužitelja može pojaviti bilo koji građanin, a ne samo oštećenik ili njegovi srodnici. Ovaj sustav omogućava bolju zaštitu javnog interesa jer omogućuje pokretanje postupka i kažnjavanje počinitelja neovisno o volji oštećenika, pa se stoga i danas primjenjuje u nekim zemljama. Ovlašteni tužitelj u akuzatornom tipu postupanja dokazuje osnovanost svoje tužbe što znači kako mora dokazati da je optuženik počinio kazneno djelo, te da postoje uvjeti za primjenu kazne. Jednostavnije rečeno teret je dokaza na tužitelju, pa ukoliko on u dokazivanju ne uspije optuženik mora biti oslobođen. Funkcija koju u akuzatornom postupku vrši tužitelj naziva se funkcijom progona.

Druga je strana u sporu optuženik. To je osoba za koju se u tužbi navodi kako je počinila kazneno djelo. Optuženik u akuzatornom postupku ima samo jednu dužnost. To je dužnost upuštanja tj. dužnost odazvati se sudskom pozivu i doći pred sud. On nije dužan davati bilo kakve izjave, a niti ga se smije ispitivati. Naravno, on će predlagati dokaze i poduzimati druge procesne radnje koje smatra potrebnima ovisno o položaja u kojem se u postupku nalazi. No, ukoliko tužitelj ne dokaže njegovu krivnju on će, kako smo već naveli, biti oslobođen makar sam ništa nije poduzeo. Bitno za njegov pravni položaj jeste to što je potpuno ravnopravan tužitelju. Funkciju koju on vrši tijekom postupka nazivamo funkcijom obrane. Odluku o sporu donosi sud i to temeljem dokaza koje pred njim izvode stranke. Sud zakazuje raspravu na kojoj se dokazima provjeravaju navodi stranaka.

Značajno je da je sud u akuzatornom postupku u potpunosti objektivan. Ovo zaključujemo stoga što sud ne daje inicijativu za pokretanje postupka, što znači kako već na početku nema stvoren stav o krivnji optuženika. Sudska se odluka temelji isključivo na dokazima izvedenim na raspravi, koje, kako smo naveli, izvode stranke, a ne sud. To je drugi razlog objektivnosti suda - sud je tijekom postupka pasivan i djelatnost mu se sastoji uglavnom u održavanju reda. Nasuprot tome stranke su u akuzatornom postupku vrlo aktivne - one predlažu i izvode dokaze. Zbog ovakvog ustrojstva postupka, a posebice zbog ravnopravnog položaja optuženika, temeljna se politička značajka akuzatornog postupka sastoji u tome što se u ovom načinu postupanja prihvaća mogućnost da optuženik nije počinio kazneno djelo, pa mu se stoga stavljaju na raspolaganje djelotvorne mogućnosti obrane. Ovakva politička značajka ovog tipa postupka uvjetuje prihvaćanje većeg broja demokratskih elemenata. Tako je akuzatorni postupak javan i usmen, a prihvaća i načelo neposrednosti što znači da se svi dokazi izvode neposredno na raspravi u nazočnosti procesnih subjekata. Akuzatorni se postupak naziva još i kontradiktornim postupkom stoga što, zbog ravnopravnosti, omogućava stranci suprostavljanje tvrdnjama i dokazima protivne stranke. Stranka može iznositi svoje protuargumente (kontraindiciranje) i dokazivati netočnost tvrdnji druge strane.

Naveli smo kako je akuzatorski tip kaznenog postupka prihvaćen u razvijenim društvima u prošlosti, te da se i danas, u većoj ili manjoj mjeri, primjenjuje u zemljama anglosaksonske pravne tradicije. O engleskom kaznenom postupku, koji je uvijek bio, pa je i danas, čisti akuzatorski postupak, još ćemo govoriti. Ovdje ćemo, kako bismo čitatelje upoznali s praktičnom primjenom ovoga načina postupanja, kratko navesti podatke o suñenju Sokratu, jer je upravo ovo suñenje vrlo zanimljiv povijesni primjer akuzatorskog kaznenog postupanja.

Inkvizitorni tip kaznenog postupka

Protivno akuzatornom, inkvizitorni je kazneni postupak sudsko djelovanje radi utvrđenja je li počinjeno kazneno djelo, te radi eventualne primjene kazne na počinitelja. U ovom tipu postupka ne možemo govoriti o postojanju stranaka, pa stoga ni o njihovoj ravnopravnosti. Inkvizitorni se postupak sastoji od dva dijela - od istrage (lat. inquisitio) i suđenja. S obzirom da je istraga mnogo važniji dio postupka čitav je postupak po tom dijelu i nazvan inkvizitornim postupkom. Istragu provodi poseban sudski istražitelj koji se naziva inkvirentom. On postupak pokreće po službenoj dužnosti, dakle bez ikakvog zahtjeva neke druge osobe, čim na bilo koji način sazna o mogućnosti da je neka osoba počinila kazneno djelo. Takvoj osobi, osumnjičeniku, u pravilu oduzima slobodu nakon čega prikuplja dokaze o njenoj krivnji. Inkvirent zapisnički opisuje sve procesne radnje koje tijekom istrage izvrši pa svi zapisnici čine spis predmeta (lat. acta). Po završenoj se istrazi spis predmeta dostavlja sudskom vijeću koje odluku o krivnji donosi isključivo temeljem spisa, dakle bez ikakve rasprave ili susreta s osumnjičenikom. Stoga smo ranije naveli da je istraga daleko važniji dio postupka - od rezultata istrage, dakle od spisa predmeta, ovisi sudbina osumnjičenika.

Sud, nakon pregleda spisa predmeta, može donijeti jednu od tri vrste presuda - osumnjičenika može osuditi (osuđujuća presuda), osloboditi (oslobađajuća presuda), a može ga i presudom otpustiti ispod suđenja (lat. absolutio ab instantia). Dok prve dvije presude ne treba posebno pojašnjavati o trećoj treba kazati nekoliko riječi. Naime, osumnjičenik se otpušta ispod suđenja ako nema dovoljno dokaza o njegovoj krivnji, ali nije utvrđena ni njegova nedužnost (nevinost). To ga dovodi u veoma nepovoljnu pravnu situaciju jer se protiv njega postupak može uvijek nastaviti, dok mu se u međuvremenu može odrediti i trajni nadzor. Što je još gore sud mu može izreći i tzv. izvanrednu kaznu (lat. poena extraordinaria) koja je doduše blaža od kazne koja bi se izrekla da je utvrđena njegova krivnja, ali ipak znači kažnjavanje bez utvrđenja krivnje.

S obzirom da se suđenje vrši temeljem spisa nije teško, ponovnim pregledom spisa od strane višeg suda, preispitati pravilnost prvostupanjske presude. Stoga se u inkvizitornom postupku predviđa i mogućnost ulaganja žalbe.
Inkvizitorni postupak zanimljiv je i zbog načina dokazivanja činjenica. Inkvirent istragu vodi u tajnosti, a osumnjičenik se nema mogućnosti braniti. To daje široka ovlaštenja inkvirentu što omogućava njegovu arbitrernost. Ovo je tim opasnije što je inkvirent najčešće uvjeren u krivnju osumnjičenika. Stoga se ovakva široka ovlaštenja inkvirenta pokušavaju ograničiti uvođenjem zakonske ocjene dokaza ili formalne dokazne teorije. Zakonska ocjena dokaza znači da je zakonom točno određeno koliko i kakvih dokaza mora postojati kako bi se neka činjenica smatrala utvrđenom. Po ovoj teoriji nitko ne može biti osuđen ukoliko, na način točno određen zakonom, nije utvrđeno kako je počinio kazneno djelo. Iako zamišljena da zaštiti okrivljenika, zakonska je ocjena postigla upravo suprotan rezultat. S obzirom da se u svakodnevnoj praksi zakonski određeni dokazi teško mogu pribaviti, to se u inkvizitorni postupak uvodi tortura (mučenje). Putem torture, unatoč postojanju formalne dokazne teorije, osigurava se djelotvornost ovoga tipa kaznenog postupanja. Tortura je, dakle, opće prihvaćeni i pravom regulirani način utvrđivanja činjenica, koji je u Europi, posebice u razdoblju XVI. i XVII. st., omogućio brojne i tragične postupke zbog tzv. "zločina čarobnjaštva".

Naveli smo kako tortura, zbog djelotvornosti, u inkvizitornom tipu kaznenog postupanja postaje pravno reguliranim pravnim institutom. Najbolji primjer za ovu tvrdnju pruža nam tzv. Karolina, kazneni zakonik cara Karla V. iz 1532. godine. Ovim se zakonikom precizno određuju pravni uvjeti za primjenu torture. Tako se tortura ne može primjeniti bez indicija o krivnji okrivljenika, a prije torture sud mora razmotriti i dokaze na koje se poziva okrivljenik. Tijekom torture, navodi se u ovom zakoniku, sud od okrivljenika mora zahtijevati ne samo priznanje već i izjavu o okolnostima djela poznatim samo počinitelju. Ovim se odredbama pokušalo ograničiti primjenu torture, te je, ako jeveć bila odobrena, primjenjivati s ciljem utvrđenja istine, a ne radi osude nevinog okrivljenika. No, nažalost, ove se odredbe u praksi nisu primjenjivale. Jednom prihvaćena tortura koristila se bez ikakvih ograničenja što potvrđuju rezultati brojnih kaznenih postupaka vođenih najprije protiv heretika, a nakon toga i protiv "vještica".

Doba prosvjetitljstva u XVIII. st. uvjetuje promjenu stajališta o potrebi torture u kaznenom postupku, što uzrokuje i njeno ukidanje. Tako je tortura kao institut kaznenog procesnoga prava ukinuta najprije u Prusiji (1740. g.), zatim u Austriji (1776. g.), pa u Francuskoj (1789. g.). Početkom XIX. st. zakonodavstva europskih zemalja više ne poznaju torturu. Ukidanjem torture ne mijenja se stav o dužnosti okrivljenika da u postupku govori istinu. Budući ova dužnost i dalje ostaje, moguće je prema okrivljeniku koji, po mišljenju suca, ne iskazuje istinito, primjeniti tzv. "kaznu zbog neposluha" koja se sastoji u dužem postu tijekom trajanja pritvora. Ova mogućnost ukazuje kako tortura, iako formalno ukinuta, još neko vrijeme, doduše pod drugim nazivom, ostaje prisutna u kaznenom postupku. U vezi s ovim treba naglasiti kako još i danas postoje zakonodavstva koja, doduše, ne predviđaju kaznu zbog neposluha, ali još uvijek određuju kako je okrivljenik u kaznenom postupku dužan istinito iskazivati.

Suvremeno stajalište o zabrani torture jasno je izraženo u Deklaraciji o pravima čovjeka OUN iz 1948. g., u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. g., a posebice u Konvenciji protiv torture i drugih načina okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1984. g. (37:492-506.). No, unatoč ovim, ali i općenito prihvaćenim unutarnjim ustavno-pravnim i drugim propisima kojima se tortura izričito zabranjuje, ponegdje i ponekad do primjene torture i danas, nažalost, ipak može doći (65:160). Politička značajka inkvizitornog kaznenog postupka očituje se u njegovoj djelotvornosti. Ona je rezultat vrlo ograničenih mogućnosti obrane, pa se stoga često navodi kako je okrivljenik u inkvizitornom postupku više objekt nego subjekt postupka. Sve ovo izražava se kroz tajnost postupanja, te posredno odlučivanje nakon pismenog postupka.

Unatoč negativnom predznaku kojim se označava ovaj tip kaznenog postupka, treba ipak naglasiti kako ovakvo postupanje, naravno samo u nekim svojim rješenjima, znači i korak naprijed u općem razvitku kaznenog postupka. Naime, u inkvizitornom se postupku s vremenom sve više prihvaćaju racionalna dokazna sredstva, putem načela oficijelnosti određuje se obveza države da sustavno vrši progon počinitelja kaznenih djela, prihvaća se istražna ili inkvizitorna maksima, te se u kazneni postupak uvodi institut žalbe. Sve su to pojmovi koje poznaje i suvremeno kazneno procesno pravo.

Kao primjer za inkvizitorni način kaznenog postupanja, u kojemu upravo tortura omogućava donošenje osuđujuće presude, možemo spomenuti mnoge postupke. Kratko ćemo se zadržati na suđenju Herucini u Križevcima (9:310-313).

Magda Logomer zvana Herucina bavila se u Križevcima liječenjem travama. 1757. g. prijavljena je zbog "zlih prijetnji", pa je protiv nje po službenoj dužnosti pokrenuta istraga. Tijekom istrage različiti svjedoci, uvjereni u postojanje vještica, teško terete Herucinu. Temeljem ovih iskaza sud je, na posebnom ročištu, donio odluku o primjeni torture. Iako je okrivljenica dugo odolijevala, na kraju je, nakon primjene produžene torture, priznala sve što se od nje tražilo. Priznanje je potvrdila i nakon torture. Stoga je, u skladu s općeprihvaćenom praksom, u travnju 1758. godine, bila osuđena na smrt. Od pogubljenja ju je spasila naredba carice Marije Terezije koja je 1756. g. bila zabranila izvršavanje takvih presuda bez caričine potvrde. Nakon što je primila i proučila presudu carica je osobnim pismom hrvatskom banu odmah (već 9.6.1758.) zatražila da se Herucina pošalje u Beč. U Beču je Herucinu pregledao, te je od posljedica torture dugo liječio profesor bečkog Medicinskog fakulteta Van Switen. On je o postupku protiv Herucine podnio carici posebno izvješće temeljem kojega ona nije potvrdila presudu križevačkog suda već je okrivljenicu oslobodila. Istovremeno je naredila banu da Herucini osigura "... slobodan i siguran boravak kod kuće, te da joj nitko poradi djela zbog kojega je osuđena ne smije ništa činiti ...".

Opisivanje akuzatornog i inkvizitornog načina postupanja omogućava nam zaključivanje o temeljenim razlikama koje među njima postoje. Najvažnija se razlika sastoji u tome što su u akuzatornom postupku tri temeljne procesne funkcije (kazneni progon, obrana i suđenje) međusobno odvojene pa ih vrše različiti procesni subjekti. Nasuprot tome, u inkvizitornom postupku postoji kumulacija funkcija, uslijed čega isti subjekt koji odlučuje o pokretanju postupka (pa stoga već ima stav o postojanju krivnje) prikuplja dokaze i faktički odlučuje. Postojanje kumulacije funkcija znatno smanjuje mogućnost objektivnog suđenja.

Iz spomenute bitne razlike proizlaze i ostale - nepostojanje stranaka u inkvizitornom postupku (što eliminira kontradiktornost), te pisano i tajno vođenje postupka. Suprotno inkvizitornom, kao što smo već naveli, akuzatorski je postupak kontradiktoran, usmen i javan. Spomenute razlike jasnije se uočavaju ukoliko ih povežemo s različitim vremenima, pa tako i društvenim uvjetima, u kojima ova dva načina postupka nastaju i u kojima se primjenjuju. Akuzatorski je kazneni postupak najstarija forma kaznenog postupanja i nastaje u vrijeme kad se kazneni postupak još nije u potpunosti odvojio od građanskog postupka. Tako se primjerice primjenjivao u starom Rimu, ali samo u doba republike, dok je u doba carstva centraliziranoj državnoj vlasti bolje odgovarao inkvizitorni način postupanja. To je i razlog zbog kojega je u vrijeme jačanja centralne vlasti u europskim državama, tijekom razdoblja od XII. do XIV. st., taj način postupanja ponovno prihvaćen, te se općenito održao sve do XIX. st.

Mješoviti tip kaznenog postupka

Već po nazivu jasno je kako mješoviti tip kaznenog postupka predstavlja kombinaciju akuzatornog i inkvizitornog načina postupanja. U toj su kombinaciji moguća različita rješenja ovisno o tome koji će od spomenuta dva tipa postupanja više dolaziti do izražaja. Mješoviti tip postupka nastaje u Francuskoj početkom XIX. st. te se, kao i ideje Francuske revolucije, tijekom toga stoljeća širi Europom. Mješoviti je tip kaznenog postupanja bio prvi put pravno predviđen zakonom iz 1808. godine. Unatoč njegovu nazivu (Code d'instruction criminelle, dakle Zakon o kaznenoj istrazi) ovaj zakon pravno regulira čitav tijek kaznenog postupka, a ne samo istragu, pa ga možemo nazvati Zakonom o kaznenom postupku.

Značajan je, naravno, upravo zbog uvođenja novog načina postupanja, no zanimljiv je ne samo zbog neodgovarajućeg naziva, već i zato što je, uz više izmjena, bio na snazi sve do 1959. godine, dakle dulje od 150 godina. To potvrđuje, unatoč često protivnoj praksi, kako (valjane) zakone ne treba često mijenjati. Zašto je upravo u Francuskoj nastao mješoviti tip kaznenog postupka? U toj je zemlji do revolucije primjenjivan inkvizitorni postupak koji je, kao što smo naveli, odgovarao starom apsolutističkom režimu budući je omogućavao samovolju državnih tijela. Stoga je, neposredno nakon revolucije, već 1791. godine, zamijenjen jedinom tada poznatom alternativom - akuzatornim postupkom po ugledu na englesko pravo. U praksi se, međutim, taj način postupanja pokazao nedjelotvornim, pa je trebalo izvršiti izmjene. Kombinacija dva poznata sustava postupanja bila je logično i jedino moguće rješenje.

Mješoviti se tip kaznenog postupka sastoji od dva dijela - to su istraga i glavna rasprava. Istraga ili pripremni postupak započinje temeljem zahtjeva posebnog državnog tijela koje postupa po službenoj dužnosti netom je postalo vjerojatno kako je određena osoba počinila određeno kazneno djelo. Zaključujemo da se ovim prihvaća načelo oficijelnosti kaznenog progona koje, kao što znamo, omogućava sustavni kazneni progon. Negativna posljedica prihvaćanja ovoga načela je, međutim, izbjegnuta, jer mješoviti tip postupka ne prihvaća kumulaciju funkcija. U tom postupku funkciju kaznenog progona ne vrši sud, već posebno državno tijelo - državni odvjetnik, koji je izdvojen iz ustrojstva suda. Time se funkcija progona odvaja od funkcije suđenja.

Temeljem zahtjeva državnog odvjetnika koji, kako smo naveli, postupa po načelu oficijelnosti, istragu vodi posebno sudsko tijelo - istražni sudac. On, s obzirom da nije inicirao pokretanje istrage, nema unaprijed stvoren stav o krivnji okrivljenika što mu povećava mogućnost objektivnog postupanja. Svrha je istrage provjeravanje osnovanosti sumnje o počinjenju djela kao i sumnje o počinitelju. Ovisno o rezultatu istrage odlučuje se hoće li postupak biti nastavljen ili će se obustaviti. Istraga je tajna što znači kako prilikom poduzimanja istražnih radnji stranke, a ni javnost, ne mogu biti nazočni. Iz ovoga su razloga, što je očito inkvizitorni elemenat, mogućnosti obrane u istrazi organičene. U načelu okrivljenik i njegov branitelj nemaju mogućnosti pregledati spis predmeta zbog čega je gotovo nemoguće učinkovito se braniti. Ovo je još više izraženo i time što okrivljenik, ako mu je oduzeta sloboda (što se u pravilu događa), ne može slobodno komunicirati s braniteljem.

Ako se postupak, temeljem rezultata istrage, nastavi, održava se glavna rasprava. Na raspravi, protivno istrazi, pretežu akuzatorni elementi. Tako rasprava ima obilježja spora o kojemu odlučuje sud. To znači da su stranke u načelu ravnopravne, da do izražaja dolazi kontradiktornost, a za obranu ne postoje ograničenja povezana uz predlaganje ili za saznanje o dokazima. Dokazi se ocjenjuju neposredno što smanjuje značaj spisa istrage, a prihvaćena su i načela usmenosti i javnosti. Naravno, s obzirom da se radi o mješovitom postupku, na glavnoj se raspravi očituju i inkvizitorni elementi posebice s obzirom na ovlaštenja suda. Tako sud može bez prijedloga stranaka izvoditi dokaze (inkvizitorna maksima), a može i ispitivati optuženika.

Moderni postupci zemalja kontinentalne Europe mješovitog su tipa sa sve više izraženim akuzatornim elementima. Stoga kao primjer za mješoviti tip postupka mogu poslužiti različita suđenja koja su se bilo danas ili tijekom prošlog stoljeća, održavala u zemljama spomenutog područja. No, želeći opisati postupak u vremenu njegova nastanka, dakle postupak primjenjivan tijekom XIX. st., zadržati ćemo se ovdje na jednom suđenju koje je, zbog čitavog niza razloga, više desetljeća zanimalo europsku javnost. To je suñenje Alfredu Dreyfusu (tzv. afera Dreyfus), koje se još naziva i kaznenim postupkom stoljeća.

Francuska je protuobavještajna služba 1894. godine među papirnim otpacima njemačkog veleposlanstva pronašla slovom D potpisani tekst napisan na kariranom papiru kojim se Nijemcima nudi dostava tajnih vojnih dokumenata iz stožera francuske vojske. Osumnjičen je A. Dreyfus, stožerni časnik, i to temeljem samo jednog dokaza - grafološkog vještačenja kojim je jedan od dvojice vještaka potvrdio da se radi upravo o njegovu rukopisu. Tijekom izvida kod njega nisu pronađeni nikakvi tajni dokumenti, a ni karirani papir koji bi odgovarao papiru na kojem je bila napisana poruka. Stoga se razmišljalo o obustavi kaznenog progona, no s obzirom na javno mijenje koje je zahtjevalo pronalaženje "izdajnika", odlučeno je da se protiv Dreyfusa pokrene istraga. U istrazi nisu pronađeni nikakvi novi dokazi pa se u drugu fazu postupka, dakle na glavnu raspravu, ušlo samo temeljem grafološkog vještačenja. Na raspravi je, radi zaštite vojne tajne, bila isključena javnost. Unatoč za okrivljenika nepovoljnom iskazu protuobavještajca bojnika Henry-a, očekivalo se donošenje oslobađajuće presude. No, tijekom vijećanja o krivnji izaslanik Ministarstva obrane donosi sudu tajni dokument koji, navodno, potvrđuje krivnju okrivljenika. Kako je dokument dostavljen tijekom vijećanja, dakle nakon rasprave, s ovim se dokumentom nije mogla upoznati obrana, a niti ga je mogla pobijati. Dokument je ustvari bio zadržani dopis talijanskog vojnog atašea njemačkom kolegi u kojem se navodi kako osoba D, putem talijanskog veleposlanstva, šalje kopije francuskih vojnih karata Nijemcima. Iako osim slova D ništa drugo nije povezivalo Dreyfusa s ovim dopisom, vojni ga je sud, zbog izdaje, osudio na doživotnu deportaciju u Gvajanu, te na degradiranje. Revizija presude, unatoč zahtjevu obrane, bila je jednoglasno odbijena i Dreyfus je pred više tisuća vojnika degradiran, te poslan na tzv. Vražji otok.

Godinu dana kasnije pukovnik je Picquart, kao novi čelnik protuobavještajne službe, proučavajući Dreyfusov predmet posumnjao u ispravnost presude. Ovu je sumnju pojačalo zadržano pismo koje je francuski bojnik Esterhazy uputio njemačkom vojnom atašeu nakon što je u više navrata pokušavao saznati tajne podatke o francuskom topništvu. O sumnji Picquart obaviještava svog zamjenika Henry-a ne znajući kako je on Esterhazy-jev prijatelj. Stoga dalji izvidi o eventualnoj vezi Esterhazy-a s Nijemcima ne daju rezultata. Picquart je ipak uspio dobiti grafološko vještačenje po kojem je pismo napisao Esterhazy, tako da sve više vjeruje u Dreyfusovu nevinost. Stoga svoje sumnje, kao i podatak da je Dreyfus osuđen temeljem tajnog dokumenta nepoznatog obrani priopćava jednom odvjetniku, pa ovi podaci, iako tajni, dospjevaju u javnost. Iz straha da postupak ne bude obnovljen bojnik Henry, uvjeren u Dreyfusovu krivnju, krivotvori pismo temeljem kojeg se moglo zaključiti kako je osoba D sigurno Dreyfus. Parlamentarna rasprava o predmetu Dreyfus potaknuta saznanjem o tajnom dokumentu ne završava povoljno za Dreyfusa, jer se ministarstvo obrane pozvalo na (krivotvoreno) pismo koje potvrđuje da je upravo Dreyfus osoba D što, naravno, dokazuje ispravnost presude.

Afera se u međuvremenu širi i na druge osobe. 1898. godine pokrenut je postupak protiv pukovnika Picquart-a zbog iznošenja u javnost tajnih vojnih dokumenata. Istovremeno E. Zola piše poznato otvoreno pismo predsjedniku Francuske u kojem napada vojsku i vojno pravosuđe zbog kršenja zakona (osuda temeljem tajnog dokumenta), te zbog donošenja presude po nalogu, a ne temeljem dokaza. I protiv Zole je odmah pokrenut postupak zbog uvrede vojske, pa ga je porota civilnog suda, postupajući temeljem ZKP-a iz 1808. g., osudila na godinu dana zatvora i na novčanu kaznu, što je dobar dio javnosti prihvatio s odobravanjem. No, dio je javnosti podržavao Zolu pa je u Parizu došlo do nemira i sukoba, a Zola je emigrirao u Englesku. Kako je bio osuđen i na naknadu štete (adhezijski postupak!) imovina mu je bila zapljenjena.

Pukovnik je Picquart otpušten iz vojske, te kao civil iznosi i dodatne podatke tvrdeći kako je Dreyfus osuđen temeljem dokumenta koji se na njega ne odnosi, te da je parlamentarna rasprava za Dreyfusa nepovoljno završena zbog podnošenja krivotvorene isprave. Ispravno zaključujući kako će biti otkriven, bojnik Henry priznaje krivotvorenje navodeći kako je djelovao "... u višem interesu francuske vojske," te u zatvoru vrši samoubojstvo. Nakon ovoga najveći se dio javnosti priklanja Dreyfusu kojemu se 1899. godine dozvoljava obnova postupka. Francuska je vlada, zbog afere Dreyfus, prisiljena ponuditi ostavku. Ovakav razvoj događaja spašava i pukovnika Picquarta protiv kojega je bio pokrenut kazneni postupak zbog odavanja vojne tajne. Nakon 330 dana u pritvoru bio je oslobođen, a postupak protiv njega je obustavljen.

Dreyfus je vraćen s Vražjeg otoka, a obnovljeni je postupak ponovno podijelio Francusku pa je na jednog od njegovih branitelja bio čak izvršen i atentat. Nakon višetjedne rasprave, a pod utjecajem iskaza visokih časnika koji su kao svjedoci listom smatrali Dreyfusa krivim, pet je od ukupno sedam vojnih sudaca prihvatilo Dreyfusovu krivnju. On je stoga ponovno osuđen - na kaznu zatvora od deset godina, te na degradaciju. Suci su istovremeno preporučili pomilovanje što je moguća posljedica njihove nesigurnosti o krivnji okrivljenika. Vlada, nastojeći izbjeći nove sukobe brzim okončanjem postupka, pomilovanje uvjetuje odricanjem od pravnih lijekova, što Dreyfus, suprotno Zolinu mišljenju, prihvaća. Stoga ga je francuski predsjednik 19.09.1899. godine pomilovao oslobodivši ga od daljeg izdržavanja kazne i degradacije. Godinu dana kasnije amnestirani su svi ostali sudionici afere.

No, predmet Dreyfus ovim nije bio zaključen. Naime, 1903. godine u ministarstvu obrane pronađeni su dokumenti iz kojih se moglo zaključiti kako je njemački vojni ataše u Parizu primao tajne podatke iz francuskog stožera i prije nego je Dreyfus tamo službovao. Stoga se postupak protiv Dreyfusa 1906. g. opet obnavlja, a pravomoćna se osuđujuća presuda utvrđuje pogrješnom. Stoga i parlamentarna deklaracija kojom se zahvaljuje svima koji su podržavali Dreyfusa kojeg se, s višim činom, ponovno prima u vojsku i odlikuje križem Legije časti. Dreyfus je preživio I. svjetski rat tijekom kojega je dobio čin potpukovnika. Umro je 1935. godine.

Afera Dreyfus omogućava nam zaključiti koliko su značajni neovisni suci i koliko je neovisnost, posebice kod vojnih sudova, teško postići. Ukazuje nam i na opasnost od uporabe nezakonitih dokaza makar nam oni, u određenom momentu, izgledali prihvatljivima. I na kraju, ali ne manje važno, afera nam Dreyfus pokazuje u kolikoj mjeri atmosfera stvorena u javnosti može utjecati na pravosuđe.
Povijesna rješenja i suvremeni sustavi kaznenog postupanja

Spomenuti povijesni tipovi kaznenog postupanja značajno utječu na suvremena zakonska rješenja. Tako se danas u zemljama kontinetalne Europe primjenjuje mješoviti tip postupka, dok su u tzv. "common law" državama koristi akuzatorski tip kaznenog postupanja. No oštre granice među ovim sustavima pomalo nestaju. Tako se najprije, s ciljem zaštite prava čovjeka, mnogi akuzatorski elementi (posebno oni koji okrivljeniku osiguravaju položaj ravnopravne stranke u postupku) unose u mješoviti sustav koji je stoga sve više akuzatorske prirode, zatim se pojedini instituti mješovitog sustava prihvaćaju u nekim akuzatorskim postupcima, da bi, u najnovije vrijeme, zbog opasnosti od organiziranog kriminaliteta i međunarodnog terorizma, bila sve šire prihvaćana rješenja kojima se povećava djelotvornost postupka, makar i na uštrb zaštite nekih, do nedavno, opće prihvaćenih prava okrivljenika.

Naveli smo kako u akuzatornom postupku mogu biti prihvaćeni i neki elementi mješovitog načina postupanja. Primjer za to je američki (akuzatorni!) kazneni popstupak u kojem funkciju kaznenog progona vrši državni odvjetnik. Stoga ćemo, posebice zbog utjecaja koje danas američko pravo ima i na europske načine pravnog reguliranja kaznenog postupka, ovdje kratko navesti podatke o jednom suđenju koje je izazvalo veliko zanimanje ne samo američke već i svjetske javnosti. To je suenje O. J. Simpsonu (68:115-125).

Slučaj Simpson pokazuje u kolikoj mjeri na odluku američkog suda, posebno ako je donosi porota, mogu utjecati faktori koji u kontinentalnom mješovitom postupanju možda ne bi imali nikakvog značaja. Izlažući ovaj slučaj, zadržati ćemo se, upravo zato, na objašnjenjima i podacima koji pravno ne bi smjeli imati značajnog učinka na odluku, ali su stvarno imali takav učinak. Stoga je ovo izlaganje donekle različito, a i opsežnije, od dosadašnjih u kojima smo također opisivali konkretne kaznene postupke.

a. Temeljni podaci o događaju

U večernjim satima na dan ubojstva (12.06.1994.), Nicole Simpson Brown (35), bivša supruga poznatog američkog nogometaša O. J. Simpsona, bila je na večeri s još devet osoba u restoranu Mezzaluna u Los Angeles-u (L.A.). U tom je restoranu kao konobar zaposlen njen prijatelj Ron Goldman (25) s kojim se često susretala nakon što je prestala zajednički živjeti sa O. J. Simpsonom s kojim ima dvoje djece. Po povratku u kuću u koju je odselila nakon napuštanja O. J. Simpsona, utvrđuje da je u restoranu ostavila naočale, te telefonira i dogovara s Goldmanom da joj ovaj zaboravljene naočale donese kući. Istovremeno, O. J. Simpson sa svojim domarom Brianom Kaelinom kupuje večeru u obližnjem Mc'Donaldsu, te se zajedno s njim vraća u svoju vilu. Večeraju odvojeno, Brian Kaelin u djelu zgrade predviđenom za goste, a Simpson, prema vlastitoj izjavi, u svojoj sobi. U 22.15 sati susjed Nicole Brown čuje uporni lavež njenog psa, ali na to ne obraća pažnju. Nešto kasnije, točno u 22.22 sata, pred vilu O. J. Simpsona stiže naručeni vozač Allan Park koji ga treba limuzinom prebaciti do zračne luke. On zvoni, ali se nitko ne javlja. Pokušava ponovno u 22.39 sati s istim rezultatom. Kasnije izjavljuje da u oba navrata nije primjetio Simpsonov Ford Bronco na parkiralištu ispred vile. Dodao je da je u 22.55 sati primjetio jednu osobu odjevenu u crno kako ulazi u kuću dok je telefonom iz limuzine razgovarao sa svojim šefom pitajući ga što da radi.

No, ne može se izjasniti je li se radilo o muškarcu ili ženi. Dodao je da se na ponovno zvonjenje, po njegovom mišljenju, javio O. J. Simpson, te mu preko intercoma kazao da je bio zaspao, da se upravo tušira, te da će doći za par minuta. Nakon što je Simpson sišao, Park nije primjetio nikakve tragove krvi na ulazu, nikakve ozljede na Simpsonovim rukama, a niti je pronašao bilo kakve mrlje krvi u limuzini nakon što je Simpsona iskrcao. Nicolin susjed u 22.55 sati nalazi njenog psa samog s krvavim šapama. Drugi ga susjed odvodi kući, no, unatoč uznemirenosti psa, nitko ne pomišlja da se dogodilo bilo što neuobičajeno. Pas se, međutim, ne smiruje i u 00.10 sati susjedi puštaju psa i slijedeći ga nalaze tijela Nicol Brown i Rona Goldmana u blizini ulaza zgrade u kojoj je Nicol živjela. Navode da su tijela našli u "rijeci krvi". U međuvremenu u 23.00 sati O. J. Simpson izlazi s torbama pred vilu, te u 23.15, vozeći se u limuzini, kreće prema zračnoj luci gdje je stigao u 23.35 sati. U 04.15 već je u Čikagu, te se prijavljuje u hotelu gdje je rezervirao sobu. Samo 15 minuta kasnije (u 4.30 sati) policija stiže u Simpsonovu vilu, navodno da bi ga obavijestila o smrti njegove bivše žene. U 05.00 sati dolaze još dva detektiva (Mark Fuhrman i Phillip Vannatter), koji stižu pred vrtni ulaz Simpsonove vile i videći svjetlo u zgradi, te nekoliko automobila na parkingu zaključuju da u kući ima ljudi. Primjećuju kapi krvi na vratima Simpsonova automobila, te krvave tragove u pravcu ulaza.
Navode da su pokušali kontaktirati ukućane, pa kad u tome nisu uspjeli da su alarmirali čuvarsku službu tvrtke koja osigurava vilu. Čuvari tvrtke odmah stižu i daju detektivima Simpsonov telefonski broj. Oni ga pokušavaju pozvati, ali čuju samo snimljene odgovore telefonske sekretarice. Zaključuju da su ukućani u opasnosti, pa det. Fuhrman preskače ogradu, te pokušava nekoga na imanju pronaći. U posebnom djelu zgrade pronalazi domara Koelina i budi ga, a zatim pregledava njegove cipele, jer je na ulazu vidio krvave otiske stopala. Na cipelama ne nalazi tragove krvi. Domar izvješćuje policajce da je u istom djelu kuće i Arnelle, Simpsonova kćer iz prvog braka koju policajci u 05.35 sati bude. Ona ih, na njihov zahtjev, vodi u glavni dio kuće i otključava im ulaz. Nitko od ukućana ne zahtijeva od policajaca da napuste kuću, a oni niti ne vrše pretragu. Detektiv Furham slučajno šečući vrtnom stazom pronalazi na tlu krvavu rukavicu koja odgovara onoj koja je pronađena na mjestu zločina, te poziva ostale policajce da vide gdje je rukavica pronađena.

U isto to vrijeme (06.30 sati) Simpson, obaviješten o događaju preko čikaške policije, otkazuje hotel i kreće natrag u L.A. Tamo nešto kasnije (u 7.10 sati) policijski tehničar Dennis Fung počima prikupljati materijalne dokaze u Simpsonovu vrtu. Tek u 10.45 sati sudac izdaje nalog za pretragu Simpsonove vile, a u 11.08 Simpson se vraća kući gdje ga policija uhićuje, no oslobađa ga 20 minuta kasnije po dolasku branitelja. Ipak ga odvode u postaju radi saslušanja gdje ga ispituju 3,5 sata, a ponovno ga puštaju tek u 16.15 sati. Odjeću i druge moguće dokaze policija odnosi iz Simpsonove kuće, nakon čega koronerov ured daje prvo izvješće javnosti o događaju. Temeljem DNA analize krvnih uzoraka koja je potvrdila istovjetnost krvi pronađene na mjestu ubojstava s onom pronađenom na Simpsonovom imanju Orenthal James Simpson (46), jedan od najboljih nogometaša u povijesti američkog nogometa, okrivljen je zbog dvostrukog ubojstva. Određen mu je pritvor, a na slobodu uz jamstvo nije pušten.

b. Optužba

Optužbu je zastupao poseban tim pravnika (ukupno 9) iz ureda državnog odvjetnika, kojemu je na čelu bila Marcia Clark (L.A. County Prosecutor). Osim pravnika u radu tima sudjelovalo je i troje DNA stručnjaka s obzirom da je temeljni dokaz optužbe DNA analiza pronañenih tragova krvi. Navesti ćemo ukratko činjenice na kojima se temeljila optužba.

  1. Istovjetnost tragova krvi na imanju okrivljenika s krvlju pronañenom na mjestu zločina. O tome je Marcia Clark već na samom početku procesa izjavila da ... činjenica da je krv pronađena tamo gdje je ne bi smjelo biti, dakle u automobilu, kući, na vrtnoj stazi, pa čak i na čarapama okrivljenika nađenim na njegovu krevetu, predstavlja dovoljan dokaz o krivnji okrivljenika. Istovjetnost krvavih mrlja na čarapi s krvlju Nicole Brown Simpson potvrdio je DNA test.
  2. Dvije istovjetne krvave rukavice - jedna pronađena na mjestu zločina, a druga u vrtu okrivljenika.
  3. Činjenica da je Nicol Brown Simpson već ranije i to u dva navrata zatražila pomoć policije u strahu od okrivljenika (1989.g., te nakon razvoda 1993.g.).
  4. Iskaz Denise Brown, sestre Nicole Brown, koja je potvrdila da je pred njenim očima jednom prilikom okrivljenik, nakon svađe, zgrabio oštećenicu, te je izbacio iz kuće, a zatim je iz kuće izbacio i njenu rodbinu.
  5. Nekoliko sati prije ubojstva Simpson je bio nazočan školskoj predstavi u kojoj je recitirala njegova najmlađa kćer. Među gledateljima je bila i oštećenica, a njena je prijateljica poslije izjavila da je Simpson izgledao užasno, te da ga se jedva usudila pogledati.
  6. Svjedok Pablo Fenjves je izjavio da je lajanje Nicolina psa čuo 15 - 20 minuta nakon početka vijesti od 22 sata, tako da je vrijeme ubojstva, prema mišljenju optužbe, točno utvrđeno. Svjedok Allan Park je pola sata kasnije vidio crnu figuru kako ulazi u Simpsonovu kuću, što, kako ističe optužba, odgovara vremenu potrebnom da se od mjesta zločina automobilom dođe do vile okrivljenika.
    Zaključak u koji je optužba, temeljem navedenih dokaza, nastojala uvjeriti porotu: okrivljenik je posesivan i ljubomoran (motiv), imao je dovoljno vremena za počinjenje dvostrukog ubojstva, a krvne mrlje potvrñuju da je upravo on počinitelj.

c. Obrana

Tim obrane sačinjavalo je ukupno 11 odvjetnika na čelu s F. Lee Bailey-om. U radu im je, kao i kod optužbe, pomagalo troje DNA stručnjaka. Navesti ćemo činjenice na kojima se temeljila obrana.

1. Detektiv MarkFuhrman "namjestio" je dokaze kako bi, s obzirom da je rasist, okrivio poznatog crnca. Ova tvrdnja obrane zasniva se na slijedećim elementima iskaza det. Fuhrmana koji je on dao u ulozi svjedoka:

2. Ponašanje detektiva Philipa Vannattera, koji je donosio odluke tijekom izvida, također pobuđuje sumnju. Ova tvrdnja obrane zasniva se na narednim činjenicama:

3. Policijski daktiloskopski stručnjak G. Aguilar potvrdio je s potpunom sigurnošću da niti jedan od 17 pronađenih otisaka na mjestu zločina ne odgovara otiscima prstiju O. J. Simpsona.

4. Policija je, vodeći izvide, zanemarila mogućnost da je možda netko drugi počinio zločin, što potvrđuje da je upravo Simpson unaprijed određen kao krivac.

5. Tijekom dokaznog postupka, državna je odvjetnica, sigurna u vlastite tvrdnje, pokušala impresionirati porotu zatraživši od okrivljenika da navuče rukavice koje je priložila kao dokaz. To okrivljenik nije mogao učiniti - bile su mu premale!

d. Tok postupka

Odmah po uhićenju Simpsonu je određen pritvor, te mu nije, kako smo već naveli, priznato pravo na puštanje na slobodu uz jamstvo. U pripremnom postupku (preliminary hearing), sud je potvrdio postojanje dovoljnih dokaza za nastavak postupka. To je omogućilo optuženje, ali do pogađanja (plea bargaining) nije došlo jer je Simpson stalno tvrdio da nije kriv. To je, naravno, značilo da će se suđenje (za koje je bio nadležan Los Angeles Superior Court, dakle državni sud Kalifornije) provesti pred porotom - sastavljanje porote trajalo je duže od tri mjeseca. Za obranu je bilo bitno da u poroti bude što više crnaca jer je kasnije namjeravala događaj predočiti kao zavjeru protiv poznatog crnog sportaša. U tome je i uspjela, jer su crnci porotnici bili u većini. Samo suđenje (glavna rasprava s donošenjem i objavljivanjem odluke) trajalo je 266 dana. Tijekom rasprave saslušano je, tijekom 99 dana, ukupno 67 svjedoka optužbe, te 53 svjedoka obrane koji su iskazivali ukupno 54 dana.Tijekom dokaznog postupka optužba je nastojala poroti prikazati okrivljenika, ne kao nogometnu superzvijezdu, poznatog sportskog komentatora i glumca, već kao čovjeka koji je, zbog ljubomore, spreman i na ubojstvo. Obrana je, naravno, postupala suprotno. Nastojala je prikazati okrivljenika kao dobrog oca koji se još uvijek brine i o bivšoj supruzi.
S druge strane, uz negativnu sliku o okrivljeniku kao čovjeku koji ima motiv za ubojstvo, optužba je, u predmetu bez svjedoka očevidaca i bez pronađenog sredstva kojim je zločin počinjen, morala povezati okrivljenika s djelom. Pokušala je to učiniti putem DNA testa koji će, kako je izričito navedeno, ispričati istinu o događaju. Naime, test jasno ukazuje na samog jednog čovjeka kao počinitelja - na O. J. Simpsona. Da bi istakla težinu ovog dokaza optužba je kao svjedoka pozvala glavnog policijskog istražitelja detektiva Toma Lange-a.
On je, koristeći se detaljnim opisom scene pred kojom se našla policija nakon pronalaženja tijela žrtava, zaključio da su rijetki slučajevi kod kojih postoje toliko sigurni dokazi o krivnji okrivljenika. Ispitani svjedoci stručnjaci naveli su da "krv ne laže", te da je mogućnost utvrđenja istih značajki krvi moguća jednom na svakih 170 miliona ljudi. Obrana je DNA testu mogla suprostaviti samo tezu o "namještenom dokazu". Dokazivala ju je kontradiktornim iskazima nekih policajaca, te dokazanim rasizmom jednog od njih. Pri tome je, iznenadnim korištenjem akustičke snimke i svjedočenjem L. H. MacKinny, čime je dokazana laž u iskazu jednog policajca, uspjela poljuljati povjerenje u iskaze svih ostalih.

O. J. Simpson se nije prijavio kao svjedok u vlastitoj stvari, pa tako porota nije čula njegov iskaz. Nakon dokaznog postupka i završnih govora stranaka sudac Lance Ito upozorio je porotu da smije razmatrati samo činjenice, te da mora osloboditi okrivljenika ukoliko smatra da postoji razumna sumnja u njegovu krivnju, a ukoliko takva sumnja ne postoji da ga mora osuditi. Porotnici, danima izolirani, bili su, sasvim sigurno, pod velikim pritiskom. Nakon osam napornih mjeseci boravka u hotelu, bez mogućnosti slobodnog komuniciranja, korištenja radija ili TV-a trebalo je donijeti odluku. Od 12 izabranih porotnika 6 je bilo otpušteno tijekom suđenja i zamijenjeno pričuvnim porotnicima koji su od početka pratili suđenje, tako da je na kraju porota bila sastavljena od 9 crnaca, 2 bijelca i 1 hispanoamerikanca.

Nakon što je porota zatražila od sudskog službenika da je propusti u sudnicu, i to nakon kratkog vijećanja koje je trajalo samo 4 sata, te objavila da je donijela pravorijek, sudac Lance Ito je tada zatražio od predsjednice porote (Jury Forewoman) potvrdu da je odluka donesena. Kada je ona to učinila, te objasnila da je odluka u zapečaćenoj omotnici, sudac je, objašnjavajući to činjenicom da nisu nazočni Marcia Clark ijedan od branitelja, odgodio objavljivanje pravorijeka za sutradan. Sutradan, nekoliko sati prije proglašenja pravorijeka, više je stotina policajaca blokiralo čitavu četvrt u kojoj se nalazila sudska zgrada kako bi se onemogućila masovna okupljanja. U sudnici je, u međuvremenu, predsjednica porote, na zahtjev suca, otvorila omotnicu s pravorijekom, te utvrdila da na formularima koje potpisuje svaki pojedini porotnik ništa nije izmijenjeno. Zatim je sudački pomoćnik (Court Clerk), pročitavši pravorijek na upit suca dva puta (zbog optužbe za dva ubojstva) odgovorio not guilty (nije kriv). O. J. Simpson je, čim su na pitanje optužbe svi porotnici pojedinačno izjavili da je pročitana odluka zaista ona koju su donijeli, odmah oslobođen. Odluka porote izazvala je čitav niz oprečnih mišljenja i komentara i to ne samo u SAD, već širom svijeta.

e. Događanja nakon suđenja

Nakon okončanog kaznenog postupka Simpson se, iako bogat, suočio s financijskim problemima uzrokovanim troškovima suđenja, poreza, te najavljenim civilnim postupkom protiv njega. Dok je bio u zatvoru napisao je knjigu pod naslovom I want to tell you koja je neko vrijeme bila bestseler, a zatim je, kraće vrijeme, zarađivao razgovarajući na TV, te držeći predavanja. Tužen zbog uzrokovanja smrti od obitelji žrtava izjavio je da, bez obzira na rezultat, više nema sredstava za bilo kakve isplate. Nakon parnice, u kojoj je sastavljanje porote bilo, kao i u kaznenom postupku, bitno pitanje, Simpson je 1997. g. bio osuđen na plaćanje naknade u iznosu od 33,5 milijuna dolara. Nakon toga je protiv njega, od strane roditelja Nicol Brown, pokrenut postupak oduzimanja skrbništva nad djecom, koja s njim žive.

I drugi sudionici u postupku nastojali su svoje sudjelovanje u kaznenom postupku pretvoriti u prihod. O suđenju je tako napisano pedesetak knjiga. Kaelin (nadimak Kato), Simpsonov domar, nakon što je izjavio da vjeruje da je Simpson ubojica, izgubio je posao. No, ubrzo je postao voditelj radio emisije Suđenje stoljeća. Sudac Lance Ito i dalje obavlja svoj posao - ni u jednom od petnaestak predmeta u kojima je, nakon slučaja Simpson, sudio uz učešće porote, nije dozvolio TV snimanje. Marcia Clark glavna tužiteljica ugovorila je pisanje knjige, dok je član njenog tima Cristopher Darden svoju knjigu već objavio, a upravo se po njoj planira snimanje filma. Ni jedan od njih više ne radi kao odvjetnik. Simpsonov branitelj Johnnie Cohran znatno je proširio svoj odvjetnički posao i, kako kaže, ima sve manje vremena - o procesu Simpsonu drži predavanja širom svijeta. Detektiv Mark Fuhrman napustio je službu i radi kao električar - odbija davati bilo kakve izjave o slučaju Simpson.

Suprotno očekivanjima kazneni postupak nije umanjio Simpsonovu slavu najboljeg nogometaša. Dapače, nakon postupka, poznatiji je nego prije. No, na kraju treba spomenuti iskreni zaključak jednog od njegovih branitelja:

"U predmetu Simpson ništa nije sigurno osim činjenice da je dvoje ljudi okrutno ubijeno, te da je dvoje djece ostalo bez majke."

Autor: Prof. dr. sc. Goran Tomašević

~ Demos

Mišljenja iznešena u tekstovima ne označavaju nužno stavove portala Demos.ba