~ Portal za razvoj demokratske i pravne svijesti u BiH ~

~ Korupcija je rak za demokratiju ~

Log In

Svi znaju: Dragan Čović ima zaštitu korumpiranih tužitelja i sudija

Optužnice podizane na osnovu nepotpunih dokaza, a također su ulagani nekvalitetni dokazi, odnosno uloženo je malo ili nimalo dokaza o umišljaju optuženog da učini krivično djelo

Misija OSCE u svom izvještaju o procesuiranju predmeta korupcije u BiH navodi da se pojavljuju sukobi nadležnosti između državnog i entitetskih tužilaštava koji se pojavljuju u fazi istrage. To izaziva čak i veću dozu zabrinutosti gledano iz ugla pravne nesigurnosti i mogućnosti za zloupotrebu od strane tužilaštava. Ovo iz razloga što zakon trenutno ne reguliše ovo pitanje. Entitetski zakoni o krivičnom postupku propisuju da su glavni tužioci FBiH i RS nadležni da odlučuju u sukobu nadležnosti između tužilaštava u ovim entitetima. S druge strane, u ZKP BiH ne mogu se naći slične odredbe (koje regulišu sukob nadležnosti između tužilaštava u različitim entitetima ili na državnom i entitetskom nivou). Kao rezultat ovog nedostatka, predmeti visoke korupcije mogu u fazi istrage završiti u pravnom vakuumu.

Čini se da je do ovog stanja nesigurnosti u pogledu nadležnog tužilaštva došlo u predmetu protiv Dragana Čovića i drugih pred Kantonalnim sudom u Mostaru. Kantonalno tužilaštvo u Mostaru otvorilo je istragu u ovom predmetu nakon što je 2003. godine zaprimilo krivičnu prijavu od Finansijske policije FBiH. Međutim, u junu 2005. godine kantonalni tužilac poslao je predmet Tužilaštvu BiH radi pregleda i potencijalnog preuzimanja. Prema saznanjima kojima raspolaže Misija, Tužilaštvo BiH je, nakon što ga je zadržalo godinu i tri mjeseca, spis ovog predmeta u konačnici vratilo Kantonalnom tužilaštvu u Mostaru.

U januaru 2010. godine, Kantonalno tužilaštvo u Mostaru podiglo je optužnicu u ovom predmetu pred Kantonalnim sudom u Mostaru. Iako je istraga u ovom predmetu trajala sedam godina, treba istaći da je kantonalni tužilac preduzimao istražne radnje samo u periodima 2003–2004. i 2008–2009. Neaktivnost između ova dva vremenska perioda može se pripisati, barem djelimično, ustupanju predmeta Tužilaštvu BiH i njegovom nejasnom statusu tokom tog perioda. Kako će biti razmotreno u daljem tekstu, ova situacija pravne nesigurnosti i odlaganja vjerovatno je uticala na kvalitet istrage u ovom predmetu. U konačnici, predmet je okončan oslobađajućom presudom zbog nedostatka dokaza, zaključeno je u izvještaju Misije OSCE-a.

Osim toga, kako je istaknuto u nedavnom izvještaju USAID-ovog Projekta pravosuđa u BiH, nerješavanje sukoba nadležnosti između različitih tužilaštava potencijalno otvara prostor za zloupotrebu krivičnog postupka od strane tužilaštva s obzirom da se ovaj pravni vakuum može iskoristiti kako bi se osumnjičeni zaštitili od krivičnog gonjenja.

Na primjer, optužnica podnesena u predmetu protiv Edhema Bičakčića i Dragana Čovića pred Sudom BiH nije bila usklađena u pogledu identifikacije načina ili vida izvršenja krivičnog djela zloupotrebe položaja. U ovom predmetu, dvojica optuženih teretili su se da su, kao premijer i ministar finansija FBiH, djelujući suprotno zakonu dodijelili nekoliko miliona maraka iz Budžeta FBiH za kupovinu, sanaciju i obnovu stanova pojedinačnih korisnika. U činjeničnom opisu optužbi u optužnici navedeno je da su optuženi učinili krivično djelo iskoristivši svoja službena ovlaštenja, dok je u pravnoj kvalifikaciji radnji zaključeno da su prekoračili granice svojih službenih ovlaštenja.

S obzirom da je u činjeničnom opisu naveden niz radnji koje su optuženi preduzeli u okviru svog navodno kažnjivog postupanja, ispravno je bilo navesti tačan vid (tj. „iskorištavanjem ovlaštenja” ili „prekoračenjem granica službenih ovlaštenja”) preduzimanja svake od tih radnji.

Na primjer, u već pomenutom predmetu protiv Dragana Čovića i drugih pred Kantonalnim sudom u Mostaru, optuženi su se u optužnici teretili za nezakonitu prodaju dionica javnog preduzeća. Međutim, u optužnici se ne pominje zakon koji reguliše ovu materiju, odnosno Zakon o privatizaciji preduzeća FBiH. Umjesto toga, prema navodima optužnice inkriminisane radnje izvršene su protivno odluci o uslovima privatizacije koju je izdala Vlada FBiH, koja, međutim, ne može predstavljati zakonski osnov za prodaju dionica.

Konkretno, Misija OSCE je identificirala tri različita pitanja koja izazivaju zabrinutost: 1) u pojedinim predmetima optužnice su podizane na osnovu nepotpunih dokaza, što je dalje iziskivalo ulaganje dodatnih dokaza od strane tužilaštva tokom suđenja; 2) u velikom broju predmeta, ulagani su nekvalitetni dokazi kako bi se kvantificirala ekonomska šteta ili korist koja je predstavljala navodnu posljedicu kriminalnog postupanja; i 3) u značajnom broju predmeta, tužilaštvo je ulagalo malo ili nimalo dokaza u pogledu subjektivnog elementa krivičnog djela, tj. umišljaja optuženog da počini krivično djelo.

Prvo pitanje se sasvim jasno pojavilo u već pomenutim povezanim predmetima protiv Bičakčića i Brankovića pred Kantonalnim sudom u Sarajevu i Bičakčića i Čovića pred Sudom BiH, koji su oba okončana oslobađajućim presudama. U prvom predmetu, lista dokaza predloženih u optužnici ukazuje na to da tužilaštvo nije obavilo finansijsku istragu, niti je predložilo vještaka koji bi utvrdio štetu nanesenu javnom budžetu, kao i nepripadajuću korist navodno pribavljenu od strane optuženih.

U drugom predmetu, Bičakčić i Čović tužilaštvo je veći broj važnih materijalnih dokaza (originalni primjerci vladinih odluka, izvještaji o reviziji, javni budžeti) predložilo i uložilo kao dodatne dokaze u toku glavnog pretresa. S obzirom na to da su ovi dokumenti bili dostupni tokom istrage, nije jasno zbog čega nisu bili navedeni kao dokazi u optužnici. Kao dodatni dokazi izvedeni na glavnom pretresu, ovi dokumenti nisu potkrijepljivali navode tužilaštva. Naprotiv, ovi dokumenti su ukazali na nepostojanje uzročne veze između navodnih kriminalnih radnji optuženih i navodno nastupjele posljedice, odnosno štete po budžet i nepripadajuće koristi pribavljene drugima.

U predmetu protiv Dragana Čovića i drugih, pred Kantonalnim sudom u Mostaru, tužilac je propustio da ispravno utvrdi iznos koristi pribavljene sebi ili drugima i ekonomske štete koju su optuženi navodno izazvali svojim postupanjem. Ovo je zbog toga što se iznosi koji se navode u činjeničnom opisu optužnice značajno razlikuju od iznosa koje u svom izvještaju navodi vještak finansijske struke angažovan od strane tužilaštva. Drugim riječima, tužilaštvo je u fazi istrage naredilo finansijsko vještačenje, ali je propustilo da rezultate iz izvještaja vještaka uskladi sa činjeničnim opisom optužbe.

I na koncu, u već pomenutom predmetu protiv Edhema Bičakčića i Dragana Čovića, sud je izveo generalni zaključak da iskazi svjedoka nisu bili u potpunosti pouzdani jer su bili nedosljedni i protivrječni drugim iskazima. Bez propitivanja ispravnosti ovog zaključka, ipak je trebao biti potkrijepljen konkretnim primjerima i analizom iskaza tih svjedoka da bi se osigurala jasnoća obrazloženja. Međutim, u presudi su analizirani iskazi samo nekih od svjedoka, dok to nije slučaj sa iskazima drugih svjedoka.

~ DEMOS

Mišljenja iznešena u tekstovima ne označavaju nužno stavove portala Demos.ba