~ Portal za razvoj demokratske i pravne svijesti u BiH ~

~ Korupcija je rak za demokratiju ~

Log In

Istina o 'divu' iz Mostara: Razbacivanje milionima sirotinje

Šta je istina o kombinatu Aluminij Mostar? Porezna Uprava FBiH je istjerivana godinama iz tvornice. Finansijska policija je odvraćena sa prijetnjama iz ove etnički čiste tvornice. U prošlom sazivu iz vlasti je izbačena Demokratska fronta, smijenjen njen ministar Reuf Bajrović, jer je prema zakonu htio uvesti red u Aluminij ... Sve je već davno viđeno uoči i u toku rata, a onda ni jednom Bošnjaku i Srbinu u Aluminij nije dozvoljen povratak na posao poslije rata.

Godinama su rukovodioci, prije svih Mijo Brajković, tvrdili da je to njihova firma. Kad je penzionisan dato mu je blizu milion maraka otpremnine. Danas živi u Zagrebu. Mnogi se sjećaju natezanja da Vlada FBiH dobije bar 44 posto vlasništva... Većinu Aluminija inače drže nikad imenovani "mali dioničari" sa 44 posto, te Vlada Hrvatske 12 posto ... Uprava, kao i radnici uvijek su bili uz HDZ.

Aluminij je danas dužan 180 miliona KM za struju. Prema ugovoru koji je potpisan 2013. godine Vlada Federacije je obećala subvencionirati cijenu struje za ovu tvornicu. Međutim 2015. i 2016. zatraženo je i od međunarodnih organizacija da struja proizvedena na Balkanu pa i u BiH mora imati tržišnu cijenu.

Pa ipak, Vlada Federacije 2017. izlazi ususret Aluminiju i preko Elektriprivrede BiH u Sarajevu daje po superpovoljnoj cijeni struju Aluminiju punih pola godine. Umjesto da se oporavi i vrati dugove, Aluminij pravi nove gubitke. I pored svega kombinat i dalje ne plaća struju, dok rukovodioci dijele gromne plaće i do 20 hiljada KM. Izračunalo se da je Elektroprivreda BiH u Sarajevu, zbog ovog netržišnog i neekonomskog čina ostala u gubitku od čak 63 miliona KM, upravo zbog ove razlike u cijeni.

Nikada nikome Elektroprivreda BiH nije oprostila gubitke. Penzionerima se gasi struja i ostaju u mraku i hladnoći za dug od stotinjak maraka, a oprašta se ovaj stravičan dug od 63 miliona KM.

Sipanje soli u more će se izgleda nastaviti. Pogledajmo na čemu počiva i kakav je stvarno tzv. hercegovački div, kako ga ovih dana nazivaju po javnim servisima i sličnim televizijama. Aluminij Mostar proizvodi 130.000 tona aluminija i ima oko 900 radnika.

Zapad odavno izbjegava da se bavi proizvodnjom aluminija. Najprije zato što sa svakom finansijskom krizom počinje propast najprije proizvodnje čistog aluminija, a onda dolaze u pitanje polufabrikati i na kraju kriza udara i na najveće tehnološke kompanije. Jedino što moćne države brine i zbog čega brinu o proizvodnji ovog metala je očuvanje avionske industrije kao najvažnijeg strateškog interesa. Aluminij u Mostaru je pokrenut zbog avioindustrije “Soko”. Danas proizvodi samo goli metal i ništa više. Ne može se ni zamisliti njegova konkurentnost na tržištu. Pogledajmo zato neke svjetske kompanije. Chinalco je jedna od najvećih svjetskih kompanija za proizvodnju aluminija sa sjedištem u Pekingu, u Kini. Chinalco se uglavnom bavi elektrolizom neobrađenog aluminija i preradom i proizvodnjom aluminija. Godišnje proizvede 71,1 milion tona aluminija, pa neka neko razmisli o sklopki “div iz Mostara”.

Zbog niskog kineskog juana nemoguće je konkurirati cijeni aluminija koju nudi ova korporacija. Čitav svijet se utrkuje da kupi jeftini i kvalitetni kineski aluminij. Upravo zato održavanje u životu mostarskog Aluminijskog kombinata je gubljenje para i vremena.

Drugi primjer može biti Alcoa, svjetski poznati brend proizvođača aluminija. Njegova elektroliza u Islandu je šesti proizvođač u svijetu i obrađuje 940 tona aluminija dnevno, kapaciteta 346 hiljada tona godišnje. Time je ova tvornica na Islandu tek druga najveća topionica Alcoe. Za napajanje, ovo postrojenje elektrolize se oslanja na svoju hidroelektranu. Treba reći da gotovo sve elektrolize u svijetu imaju svoje elektrane za opskrbu strujom, pošto su prvo napravljene one, pa tek onda elektrolize. Tokom 2006. godine, Alcoa i Vlada Islanda potpisali su sporazum o podizanju temeljne studije izvodljivosti za novu topionicu od 250.000 tona godišnje (gotovo duplo više od Aluminija Mostar) u Bakki na sjevernom Icelandu. U oktobru 2011. predloženi projekat je pao, jer "raspoloživost električne energije i predložene cijene ne bi mogle podržavati topionicu aluminija."

U Velsu je Alcoa u međuvremenu zatvorila blizu 300 radnih mjesta. U zapadnoj Australiji Alcoa upravlja sa još dva rudnika boksita u zapadnom dijelu zemlje i sa tri elektrolize glinice. Dvije aluminijske topionice su radile u državi Victoria. Henry topionica je zatvorena u avgustu 2014. Point Henry Rolling mlin u Viktoriji i valjak Yennora imaju kombinovani kapacitet od 200 hiljada tona aluminija. Alcoa je godišnje koristila 15 posto ukupne potrošnje struje u oblasti Victoria i to je prevršilo mjeru. Proizvodnja struje nije mogla opskrbiti elektrolize i one su zatvorene. Alcoa je imala pogon za topljenje u Badinu u Sjevernoj Karolini. Od 1917. taj je pogon bio naslonjen na hidroelektranu sve do 2017. godine. Tada je hidroelektrana prodata i, naravno, tvornica aluminija zatvorila pogone. Historija elektroliza su stalna zatvaranja tvornica, isključivo zbog cijene struje.

Jedan od direktora Elektroprivrede BiH je nedavno upozorio: “Nije boksit glavni materijal elektrolize, nego struja”.

Sipanje soli u more će se nastaviti.

I bit će je sve manje u glavama onih koji bi morali vidjeti o čemu se ovdje radi.

~ nap.ba

Mišljenja iznešena u tekstovima ne označavaju nužno stavove portala Demos.ba