~ Portal za razvoj demokratske i pravne svijesti u BiH ~

~ Korupcija je rak za demokratiju ~

Log In

Pravo na dom - Evropski sud i poslovni prostor štiti kao dom (3)

U konvencijskom pravu ne postoji definicija pojma "dom", već se govori o tome da je dom autonoman pojam

 

Pravo na zaštitu doma kao ustavno i konvencijsko pravo i građanskopravna osnova za korištenje stana (kuće) – pravo vlasništva mogu u određenim situacijama biti suprotstavljena prava u sudskom postupku. Naime, u parničnim postupcima u kojima vlasnik neposjednik (ili predmnjevani vlasnik neposjednik) zahtijeva od nevlasnika posjednika predaju u posjed određenog stana ili kuće, a posjednik izjavi prigovor prava na poštovanje doma, pred parnični sud (ili ovršni sud u ovršnom postupku) se može postaviti pitanje kojem od tih prava dati prednost, kao i prema kojim kriterijima. Prema odredbi čl. 8. Konvencije svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. S druge strane javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

 

Citirana odredba čl. 8. Konvencije štiti: - pravo na poštovanje privatnog života, - pravo na poštovanje obiteljskog života, - pravo na poštovanje korespodencije (privatnih komunikacija), - kao i pravo na poštovanje doma. Već je rečeno da u konvencijskom pravu ne postoji definicija pojma „dom“, već se govori o tome da je dom autonoman pojam. To zapravo znači da ocjena smatra li se određeni prostor domom ili ne ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, dakle ovisi o tome postoje li dostatne i trajne veze određene osobe s određenim prostorom. S druge strane to isključuje korištenje određenih instituta domaćeg zakonodavstva. Primjerice u Republici Hrvatskoj pojam stana definiran je u odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o najmu stanova, a domom se može smatrati i nešto što nije stan. S druge strane pojam poslovnog prostora definiran je odredbom čl. 2. st. 3. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, a Europski sud u određenim situacijama i poslovni prostor štiti kao dom. Samo miješanje u pravo na poštovanje doma može se vršiti na različite načine. Tako je moguće da se nečiji dom namjerno uništi, da se odbija zahtjev raseljenih osoba za vraćanje u njihove domove, da se vrši pretraga nečije kuće ili stana, da se vlasnicima daje nalog da moraju svoje nekretnine prodati, jer će im država iste u protivnom oduzeti i slično. Ono što treba naglasiti da povreda prava na poštovanje doma može nastati već samim nalogom za iseljenje, time da ne mora i fizički doći do iseljenja neke osobe iz njegova doma. Kada se govori o testu razmjernosti kod prigovora poštovanja prava na dom, tada valja imati na umu da treba odgovoriti na tri pitanja:

1.Je li miješanje bilo utemeljeno na zakonu ?

2.Je li miješanje usmjereno na postizanje „legitimnog cilja“ ?

3.Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu ?

Negativan odgovor na bilo koje od postavljenih pitanja dovodi do povreda čl. 8. Konvencije. Na ovom mjestu nam se čini korisnim ukazati na presudu Europskog suda u predmetu Blečić protiv Hrvatske (2004.), a koji je za predmet imao otkaz stanarskog prava podnositeljici zahtjeva pred Europskim sudom. U tom predmetu proveden je test razmjernosti pred Europskim sudom, iako bi test razmjernosti trebao provoditi prvostupanjski sud.

 

Već je rečeno da se u postupcima radi ostvarenja vindikacijskog zahtjeva za povrat nekretnine, iz čl. 161. do 168. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, može pojaviti i prigovor na poštovanje doma. Naime, vlasnikovom zahtjevu za povrat individualno određene nekretnine suprotstavlja se posjednikov prigovor na poštovanje doma. Iz navedenog slijedi da može doći do sukoba između dva ustavna, odnosno konvencijska prava, prava vlasništva i prava na dom (poštovanje doma). S druge strane postavlja se pitanje kojemu od tih prava dati prednost i prema kojim kriterijima. Prema Ustavu pravo vlasništva se štiti kao ustavno pravo. U čl. 48. st. 1. Ustava određeno je da se jamči pravo vlasništva, što znači da vlasništvo može ograničiti odnosno oduzeti samo u interesu Republike Hrvatske i pod uvjetom da se vlasniku za to pruži odgovarajuća naknada (tržišna naknada za oduzetu nekretninu, odnosno tržišna naknada za umanjenu vrijednost nekretnine – čl. 32. st. 2. ZV). No, iako je vlasništvo najjače stvarno pravo, isto nije neograničeno, budući je isto ograničeno tuđim stvarnim pravima, odnosno javnim ograničenjima. U st. 2. je tako propisano da vlasništvo obvezuje, a da su nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni pridonositi općem dobru. Glede prava stranih osoba, prema st. 3. istog članka, strana osoba može stjecati pravo vlasništva uz uvjete određene zakonom, dok je st. 4. propisano da se jamči pravo nasljeđivanja.

 

~ Demos

Mišljenja iznešena u tekstovima ne označavaju nužno stavove portala Demos.ba